Kategorije: AktualnoNovostiRecenzije

Magična mješavina zvukova, oblika, osmijeha i šljokica: Burning Man 2013.

  • Datum objave: 24.09.2013.
  • Autor članka: Festival.hr

1986. godine nekolicina ljudi okupila se na plaži u San Franciscu. Spaliti velikog čovjeka, kojeg su nabrzinu sklepali od drva, činilo im se kao zabavna ideja. Vjerojatno nisu ni sanjali o tome da će njihovo spontano mini okupljanje prerasti u ogroman festival u pustinji koji će tisućama ljudi promijeniti život. Kada su oni prvog puta partijali na Baker Beachu, ja još nisam niti bila na ovom svijetu. 27 godina kasnije, dobila sam priliku prisustvovati onome što se iz toga izrodilo. Burning Man! Na sjeveru američke savezne države Nevade postoji ta pustinja, 120 km sjeverno od Rena, koju svake godine nasele tisuće i tisuće ljudi. Black Rock City ime je grada kojeg stvore iz doslovno ničega – mnogima on vrlo brzo postane najdraži grad na kugli zemaljskoj. To se dogodilo i meni.

Burning Man je godišnji eksperiment u privremenoj zajednici koja fokus postavlja na uključenost, darivanje, radikalnu samoodrživost, slobodu izražavanja, građansku odgovornost, sudjelovanje u bezbrojnim aktivnostima, te naposljetku ostavljanje pustinje kao da se tu nikada ništa nije događalo. Kolektiv ljudi koji tih tjedan dana obitava u pustinji užasno je darežljiv i 100% srcem prisutan. Biti oslobođen vremena, rokova, obveza i rasporeda – to je ono što neki odlaze pronaći na ovom festivalu. Biti slobodan u svojoj maksimalnoj ekspresiji, idejama, kreativnosti, ljubavi, strahu i poimanju. Sedmodnevna ceremonija koju je teško opisati riječima. Ajmo probati…

Kupujemo kavu u portlandskom Starbucksu, skrećemo u park, a ispred nas ogroman školski bus, transformiran iz službene jarko žute u maslinasto zelenu. Ekipica lančano poput mravića prema krovu predaje bicikle i prazne spremnike za vodu. Zamjećujem poveće jelenje rogove instalirane na prednjoj haubi i postaje mi jasno da se tu ne radi o «običnom busu». Uzbuđeno uskačem unutra i dočekuje me predivno uređena dnevna soba. Ogroman ležaj, kauč s desne strane, ormarići, stari kovčezi, stol i klupice, umjetno cvijeće i lišće visi na sve strane, vatrene igračke, maske i kostimi od tila izviruju iz vješto sašivenih i improviziranih krpenih polica. Gdje god da se okreneš – predmeti koji su najvjerojatnije bili sudionici zanimljivih performerskih priča. Zbunjeno pokušavam smjestiti 16 ljudi u taj prostor što mi djeluje nemoguće. Za pola sata shvaćam da je u potpunosti izvedivo – štoviše, kada bih mogla, uvijek bih putovala na taj način. Ljudi raštrkani po ležajevima kreću vaditi i dijeliti hranu, nuditi masaže i češkanja, osho zen tarot karte predviđaju pozitivnu budućnost uz popratnu melodiju nečije gitare. Ekipa za stolom oslikava stranice neke prastare knjige vodenim bojicama, izrađuju se maske i lančići, a «Burneri» koji su već imali priliku biti dio Burning Mana, svako malo podjele s nama, «virginima», poneku ludu priču ili savjet.

Na putu do pustinje stajemo svakih sat vremena. Bilo bi idealno kada bi 16 ljudi osjećalo potrebu za hranom ili wc-om u isto vrijeme. Najčešće to nije slučaj. Opskrbljujemo se potrebnim namirnicama i konstantno nešto kupujemo, pa ti u nekim trenucima dođe da se zapitaš – isplati li se investirati toliko novaca u cjelokupnu priču? Jer, iako tijekom Burning Mana, novčanik spremiš na dno bekpeka, priprema je onaj period gdje često peglaš karticu. Pogotovo ako si «virgin» i pažljivo pratiš svačije savjete misleći: «Pa očito mi onda i to treba… On zna bolje od mene.» … Vrlo lako može se dogoditi da iz «nespremna za pustinjske uvijete» straha, sa sobom tegliš masu predmeta koji na kraju ostanu ležati u kutku šatora bez da si ih uopće taknuo. Iste te predmete u stvarnom životu i nije da pretjerano koristiš, a ne smiješ ih ostaviti za sobom u pustinji. Na kraju ih najčešće daruješ ljudima oko sebe. Na Burning Manu nema novčane razmjene – sve je besplatno. Osim leda i kave koju možeš kupiti na određenim mjestima.

Iako je velikodušnost osobina koja karakterizira većinu sudionika Burning Mana, pojaviti se usred pustinje sa mini bekpekom bez hrane, vode, tople odjeće i sličnih bazičnih stvari, te očekivati da će se drugi pobrinuti o tebi – poprilično je neodgovorno. S druge strane, pretjerivati sa stvarima je nepotrebno. Nitko ti ne može reći optimalnu količinu hrane koju bi trebao ponijeti sa sobom, budući da neki ljudi ne mogu funkcionirati bez minimalno tri konkretna obroka na dan, dok drugi poneseni energijom, muzikom i kreativnim ludilom uopće nemaju potrebe za hranom u tom periodu. Ja sam se opskrbila konzervama, suhim voćem i energetskim pločicama, a naposljetku sam trećinu kupljene hrane nosila sa sobom iz pustinje, budući da sam često naletavale na besplatne obroke koje ljudi velikodušno spremaju na svakom koraku. Voda je ono bez čega se ne bi smio pojaviti na Burning Manu. Mi  smo naše spremnike napunili u čarobnom mjestu Mount Shasta, a koliko vode ti uistinu treba ovisi o količini vode koju piješ i inače u normalnim uvjetima, te planiraš li se svakodnevno tuširati i kuhati. Ja sam se zadnjeg dana trebala riješiti 6 galona viška, al eto, barem znam za sljedeću godinu…

Osim hrane i vode, bilo bi poželjno opskrbiti se i sa toplom odjećom. Iako se preko dana većina ljudi naokolo prešetava u oskudnim krpicama i badićima na +40 stupnjeva, tijekom noći temperatura se drastično smanjuje. A kada krene pustinjska oluja – ne vidiš apsolutno ništa oko sebe i pijesak ti krene vršiti atak nad očima – kvalitetne gogle i gas maska su definitivno ono što želiš imati pri ruci.

… Stižemo u pustinju – napokon. Kao male srdelice naslagani smo sa fotoaparatima kraj prozora i uzbuđeno fotkamo pješčano prostranstvo. Parkiramo naš bus u red i izletavamo na pustinjsko tlo. Osjeća se nešto posebno u zraku iako se ništa konkretno još uvijek ne događa. Penjem se na krov busa i okidam fotku šarenih hippie kombića. Zamjećujem bosonoge ljude kako izletavaju iz njih svirajući saksofone i harmonike. Ljudi iscrtanih, šarenih lica plešu i hulahupaju na svakom koraku. Svi se smješkaju i prilaze ti pitajući odakle stižeš. Vodiš kratke razgovore pitajući  se hoćeš li ikada ponovno nabasati na te ljude. Ako je suđeno, srest ćete se već negdje valjda… Zaustavljaju nas prije službenog ulaza, uletavaju u bus, provjeravaju nam ulaznice i sve one koji su po prvi put na festivalu tjeraju van iz busa. Nakon službenog govora dobrodošlice, dodjeljuju nam zlatnu palicu u ruke. Adrenalin raste dok udaraš u gong i vrištiš: «I am not a Burning Man virgin any moooore!». Svjestan si činjenice da ulaziš u neki novi svijet gdje su pravila kompletno drukčija. Sljedeći dio ulaznog rituala je bacanje na pod i kotrljanje po pijesku. Filing je čudan, ali prepuštam se i koprcam misleći kako ću ionako 7 dana biti konstantno uprljana pijeskom, pa je pametnije da se što prije naviknem.

Black Rock City i sama «Playa», kako nazivaju mjesto na kojem se cijela akcija odvija, organizirani su u dvije trećine kruga. Snalaženje po njoj olakšavaju oznake, tj. ulice poredane abecednim redom, presječene ulicama koje se kreću od 2 do 10 «sati». Burning Man je postavljen u centar kruga. Iskreno, nisam uopće razmišljala o važnosti obilježavanja «ulica». Ali nakon što sam se već prvog dana izgubila i bezuspješno 3h tražila kamp, shvatila sam koliko je bitno pridavati pažnju takvim stvarima. U početku su mi ljudi slali poruke: «Ja sam na 3:45 F, dođi me posjetiti…» … «Kakav 3:45? Kakav F?» – ali, jednom kada proučiš mapu sve postane vrlo logično, jasno i jednostavno.

Bicikl je jedna od stvari koju je poprilično korisno posjedovati na Playi. Black Rock City je ogroman i ako se ne povodiš za taktikom «švrljam bez plana i rasporeda», vjerojatno ćeš se u više navrata pronaći u situaciji da želiš uhvatiti yoga class, a nakon toga prisustvovati npr. radionici thai masaže koja je na posve drugom kraju Playe, a počinje 5 min nakon završetka yoge. U slučaju da nisi bio u mogućnosti dofurati svoj bicikl, postoji varijanta korištenja besplatnih community bajkova koje svi šeraju. Iako se zovu «yellow bikes» – zelene su boje. Relativno ih je lako pronaći iako se može potrefiti da baš onda kada ti hitno zatreba, nikako da naletiš na njega.

burning man

Moja mantra bila je: «Biti prisutan u sadašnjem trenutku i ne se opterećivati time što se sve događa istovremeno.» Nakon prvog švrljanja, izbezumila sam se pitanjima kao što su: «Što propuštam trenutno? Trebala bih možda požuriti! Ako ne krenem, neću stići tamo… Neću vidjeti ono nešto… A možda je zanimljivije ili inspirativnije…» Ma krivo. J Sada. Ovaj trenutak. Ovi ljudi koji te okružuju. Ovaj filing i ovi podražaji. Kada jednom kreneš tako razmišljati, sve postane puno jednostavnije, a sadašnji moment počinješ doživljavati puno snažnije i iskrenije.

8h skakanja bez pauze uz dubstep podlogu može izmoriti tijelo do te mjere da ga je teško tek tako oporaviti. Osjećajući glad, prekopavam nervozno po kutiji sa zalihama hrane u potrazi za nekom proteinskom bombicom. Čipsevi, krekeri i suhi keksići ne ostavljaju obećavajući dojam, ali zato konzerva tune djeluje kao savršeno rješenje. Ushićeno je vrtim po rukama i nedugo zatim shvaćam kako sam odabrala one bez ugrađenih otvarača. Jarko-plavi plastični sfork, ujedno i jedini “alat” kojeg posjedujem, u ovoj situaciji je poprilično nemoćan. Bacam konzervu natrag u kutiju ljutito zaključujući kako sam premalo puta u životu kampirala da bih obraćala pozornost na takve detalje. Trudim se zaboraviti na glad i krećem u istraživanje misleći: “Presretna bi bila kada bi se jedan community bike stvorio ispred mene…” … 3 sekunde nakon toga, spazim zeleni bajk kako uredno stoji oslonjen o klimavi kickstand pored susjednog šatora. To! J Pijesak u kombinaciji s kokosovim uljem u kojeg sam na dnevnoj bazi točala ekstremitete, nakon određenog vremena na koži počinje formirati nedefinirane oblike blatnjikavih ljepljivih mrvica koje te prisile da razmišljaš intenzivnije o tuširanju. Jurim biciklom bez određenog plana i maštam o mlazu tople vode i osjećaju čistoće. Nedugo zatim nailazim  na grupicu 65godišnjaka koji hengaju u svom kampu. Naglo kočim i upućujem im osmijeh. Teta se odmah diže iz svog hamocka i krene me nuditi raznoraznim poklonima. Stol s jednostavnim natpisom «yard sale» čini čuda u pustinji – svake 2 minute netko zastane i odloži sitnicu uz široki osmijeh i pitanje «Hello, how’s it going?» … Komplet četkica+zubna pasta, gel za tuširanje, ping-pong reket, lampica, vlažne maramice, lančići svih vrsta, šarene trakice, žvakaće gume, hidratantni losioni, džepni kaleidoskop, kopče za kosu, kondomi, tablete protiv glavobolje i Oreo keksi. Nisam navikla na to da su stvari besplatne i da možeš uzeti što god poželiš. Polakomim se i krenem u torbicu stavljati jednu, pa drugu, pa treću… Čudan neki filing me obuzme i nedugo zatim krenem vraćati sve na stol misleći: «Sigurno postoji netko kome će to više trebati…» … A i puno je ljepše kada dodaš, a ne samo uzmeš. Pikiram lijepo mjesto za šareni prsten i paketić maramica misleći o tome kako će prsten kojeg sam ja pronašla u vancouverskom parku možda baš završiti u dalekom Japanu. 65godišnja teta uvodi me u njihov kamp i ozarenog lica prezentira njihov poklon playi: tuš!  Upravo ono što mi treba.

Uskačem pod mlaz tople vode pritom slušajući o njihovom 14godišnjem pohodu na Burning Mana. «Počeli smo sa šatorčićima, prebacili se na malo kvalitetnije šatore. Kupili kombi, a gle nas sada?» … Osvrćem se i shvaćam da smo okruženi ogromnim RV/bus vozilima u kojem komotno mogu živjeti 3 višečlane obitelji.  Teta mi prepričava opčinjenost umjetnošću koja se može pronaći na Burning Manu, a ja se penjem na bajk razmišljajući o tome kako me glad opet hvata. Nije prošla ni minuta, a mali sjedi deda me zaustavlja i smirenim tonom priopćava kako mi želi nešto pokloniti. Vadi srebrni lančić s prikačenim otvaračem konzervi, a ja razmišljam o tuni koju ću napokon moći smazati i činjenici da ti se na «Playi» ostvari što god poželiš.

Briga o pustinji i osviještenost po tom pitanju su na visokom levelu. Svaki komadić smeća pakiraš u torbicu. Uriniranje na Playi je strogo zabranjeno. Svi se pridržavaju pravila i najnormalnija je situacija da čak i kod pranja zubi kalodont, nakon mućkanja u ustima, pljuneš u posebnu bočicu koja tome služi. Nakon odlaska iz pustinje  ne ostavljaš apsolutno nikakve tragove. Ako ti kojim slučajem nešto ispadne, a ti to ne primijetiš – ljudi se krenu derati: «MOOP!» (Matter out of place).

Svako jutro imala sam filing kao da idem igrati neku čudesnu video igricu. Kreneš u avanturu i ludim situacijama i prizorima nikad kraja. Ogromna limena hobotnica riga vatru pred tobom,  naletiš na 12 metara visoku skulpturu žene koja pleše, predivne velike drvene ruke po kojima se ljudi pentraju, skejt park usred pustinje, štand sa organic voćem i povrćem, PB&J kućicu s najvećim teglama Nutelle ikad+džemovima+kikiriki maslacem+kruhom i bananama, knjižnice s besplatnim knjigama koje možeš prisvojiti, košarkaški tereni, palačinke + kava, acro yoga, mala dječica skaču naokolo, gej tata s narančastom irokezom i predivna islandska mama s bebom imena Spring,  90godišnja bakica okićena cvijećem, teta obučena u zlatnu lampu, čitavo dvorište puno barbika koje ulaze u 3 pećnice, kampovi u kojima će te izmasirati, nalakirati ti nokte, oprati kosu i dati masažu… I nakon cjelodnevnog bauljanja po tom besmislenom kaosu koji tebi predstavlja najčišći smisao, povratak u kamp – marama, tajice, jaknica i nastavak istraživanja. Muzika na sve strane, koji god žanr poželiš… Ljudi plešu, smiju se, skaču i uživaju.

burning man

Meni jedan od najdražih trenutaka bio je popraćen pješčanom olujom. Uhvatila me panika jer sam bila sama, daleko od svog kampa, na skroz drugom djelu Playe… a činilo se da oluja neće tako brzo proći. Vrlo brzo se sve oko tebe počne šemeriti, vjetar se uzvrpolji, a pijesak leti na sve strane. Sve oko tebe je mutno i ne vidiš dalje od dva metra. Jedino što mogu napraviti jest prihvatiti situaciju i čekati da se uvjeti smire. Tapkam po nepoznatom i odjednom nalijećem na prastari, raštimani klavir usred ničega. Sjedam zatvorenih očiju i krećem svirati skladbu Dore Pejačević. Nakon tri minute otvaram oči, a oko klavira petnaestak ljudi od kojih mi jedan prilazi i šapne kako mu je ovo bio vrhunac Burning Mana. Maksimalna srećica.

Ceremonija paljenja čovjeka još je jedan od upečatljivih i intenzivnih momenata koje sam tamo proživjela. Imala sam priliku sudjelovati u «Fire conclave» priči i pridružiti se vatrenim performerima iz cijelog svijeta. Da bi bio sudionik performerskog djela festivala, trebaš osmisliti koreografiju, snimiti je i do određenog roka poslati. Ako si dovoljno kvalitetan, upadneš u igru i umjesto 380$ koliko iznosi «normalna» ulaznica, plaćaš 180$. Poseban je to osjećaj kada nastupaš pred toliko ljudi i kada su emocije toliko nabijene da se rasplačeš 2 minute prije nastupa. I nije uopće do toga kako ćeš impresionirati druge, dobiti svojih 5 minuta slave ili pokazati publici što možeš… O drugim se stvarima tu radi. Nešto posve duhovno, predivno i osobno. Vrijedno plakanja.

burning man

«Orgies and drugs» – to je slika koju netko ograničenog svjetonazora može steći o Burning Manu bez detaljnijeg informiranja. «Nisam hippie, ne da mi se oblačiti u glupe kostime, tlaka mi je kampirati u pustinji, ne mogu si to priuštiti, ne mogu dobiti godišnji, ma nije to za mene…» – možeš naći milijun razloga zašto ne otići. Ali jednom kada pustiš sve predrasude sa strane i odvažiš se na avanturu u pustinji, sigurna sam da ćeš se vraćati doživotno. Osjećaj zajedništva i bijeg od svakidašnjeg života. Pripadanje i sudjelovanje. 70 000 ljudi koji dijele istu strast i pozitivnu energiju. Sada treba preživjeti “post-Playa depression” sindrom. Dojmovi se još uvijek sliježu. Jedan od često ponavljanih citata o ovom festivalu je: “Pokušate li opisati nekome što je Burning Man, isto je kao da opisujete boje nekome tko je slijep.” Ja sam svejedno pokušala. Možda sam i uspjela. Barem mrvicu. U svakom slučaju, toplo savjetujem da se probate organizirati i otiđete osobno doživjeti tu magičnu mješavinu zvukova, oblika, osmijeha i šljokica.

Galerija fotografija

tiNka Ines Kalajžić, Burning Man 2013

,

popis festivala