Kategorije: LifestyleLifestyle FestivaliRecenzije

Festivalski izvještaj – What The Festival?!

  • Datum objave: 02.07.2014.
  • Autor članka: Festival.hr

Tinka vam piše o svojim festivalskim avanturama na američkom kontinentu :)

Tijekom mojih skitnji po BC-u (Kanada) & Kaliforniji, većina “festivalske ekipe” bi mi entuzijastično prepričavala kako su jedva uspjeli nabaviti ulaznice za Coachellu, Shambhalu ili Lightning in a Bottle. “What The Festival” se nije prečesto pojavljivao na “Sve bih dala samo da završim tamo” festivalskoj listi. Naprotiv, većina ljudi kojima bih spomenula taj festival nije nikada niti čula za njega. Tako da sam često vodila: “What the fu*k!?” … “Neeee, zove se “What The FESTIVAL!!!” razgovore. Unatoč zbunjenim licima ljudi koji nisu znali o čemu pričam, odlučila sam čekirati o čemu se radi. Proces apliciranja za media pass prošao je glatko i mjesec dana prije festivala u moj inbox stigao je mail s informacijom o primitku u njihovu media obitelj. Sve je bilo spremno za odlazak u Oregon s misijom zabilježavanja magičnih, festivalskih momenata.

Festival se održava u oregonskoj šumi, usred ogromnog polja okruženog predivnim stablima. Vožnja od Portlanda do lokacije je zapanjujuće lijepa, pa probajte ne zaspati na stražnjem sjedalu auta i obratiti pažnju na krajolik. Sređivanje prijevoza iz Portlanda bila je jednostavna misija – jedan FB status i stvar je riješena. Troje dvadesetogodišnjaka pojavilo se na kućnoj adresi mog portlandskog prijatelja u ogromnom, bijelom, vintage automobilu. Uskočila sam unutra, a razgovor o zalihama droge+alkohola počeo je nedugo zatim. Budući da sam prije 5 godina odlučila isprobati X Straight Edge X fazu, koja se pretvorila u nešto više od faze, osjećala sam se poput outsidera. Probala sam im objasniti kako je predivno kada dođeš do levela da si high isključivo utjecajem muzike i kako svatko, uz malo truda, može doći tamo. Nakon muka u autu, shvatila sam da zvučim poput stare tete koja propovijeda o stvarima koje klinci taman prije festivala jednostavno ne žele slušati. Mudro sam odlučila prešutjeti ostatak vožnje.

 

Pri dolasku na lokaciju dočekuju nas veseli i šareni festivalski znakovi. Još veseliji volonteri smješkaju se unatoč činjenici da moraju raditi tijekom najvećeg sunca, bez trunčice hlada. Uručuju nam male knjižice s festivalskim informacijama i rasporedom, što me podsjeća na neke hrvatske festivale na kojima apsolutno nigdje nisi mogao pročitati raspored izvođača. Razlog tome jest činjenica da se festivalski program prodavao. I to po prilično visokoj cijeni. Uhvati kunu gdje možeš. Podmuklo i skoro pa bezobrazno, po mom skromnom mišljenju…

Strpljivo čekamo na security pregled u automobilima. Uvijek u sličnim situacijama krenem osjećati onaj neki čudnjikav osjećaj pogotovo kada znam da ljudi s kojima dijelim auto imaju sa sobom nešto što ne bi trebali. Iako uvijek sa mnom podjele dobro razrađene taktike skrivanja ilegalnih supstanci i iako ja nemam nikakav razlog za brigu, često mi se u glavi krenu odvijati scenariji u kojima tajni odjeljci auta bivaju otkriveni, a svi mi, neovisno o tome tko je vlasnik pronađenog blaga, završavamo u zatvoru umjesto na bezbrižnom festivalskom partijanju. Taj scenarij se, srećom, još nikada nije obistinio i nakon površnog pregleda moje torbice, security nam uz smiješak na licu priželjkuje odličan provod na festivalu.

Pronalasku dobrog mjesta za kampiranje nikada nisam pridavala pretjeranu pažnju. Iako sam kroz godine pohođenja festivala došla do zaključka kako je san iznimno bitan i tvoje tijelo jednostavno treba odmor, pogotovo ako više nisi u ranim dvadesetima. Pronalazak hladovine i izbjegavanje pozicioniranja šatora u blizini stejđeva učinit će tvojih par sati sna puno slađim i kvalitetnijim. Lijep je osjećaj kada podigneš svoj privremeni dom i iako, srećom, do sada nikada nisam bila pokradena, svaki put kada napuštam šator, na brzaka prošapćem: “Plz, plz, nemojte ukrast moje stvari! Dobra karma! Dobra karma!”… I funkcionira. Čula sam raznorazne priče nesretnika koji su ostali bez kompletnih backpackova ukradenih iz njihovih šatora. Rizik je definitivno prisutan u festivalskim pričama, ali srećom, medijska akreditacija najčešće dolazi u paketu s mogućnošću korištenja lockera ili osiguranih kontejnera u koje možeš zaključati svoj laptop ili foto opremu.

WTF8Photo: © Tinka Kalajzic

Ok, šator je podignut, Thermarest napuhan, vreća za spavanje lijepo posložena uzduž madraca, zalihe hrane raspoređene u lijevom kutku kraj jastuka… Spremna sam za pokret! Provjera fotića, baterije, kartice, objektiva – sve je upravo onako kako treba biti. Osjećaj uzbuđenja počinje se stapati s osjećajem nostalgije. Prokleta nostalgija ščepa me na početku svake festivalske sezone. Umjesto srećice i entuzijazma, mene uhvati tuga prouzrokovana osjećajem nedostajanja hrvatskih prijatelja koje ne mogu imati pored sebe dok proživljavam sva ta luda festivalska iskustva diljem zapadne obale na drugom kraju svijeta. Teške i negativne emocije redovito mi napadnu srce, ali malo pomalo, situacija postaje podnošljivija upoznavanjem novih divnih ljudi koji ti zaokupe pažnju. Ljudi s prijašnjih festivala, prijatelji i putnici koje si upoznao u nekim drugim gradovima i državama – svi oni se polako počinju skupljati oko tebe želeći ti dobrodošlicu uz prigodni zagrljaj. WTF Stage, Effin’ Stage, OMG Lounge, Splash Stage, Lol Stage – ima tu materijala za istraživanje….

Najveći svjetski privremeni bazen & najveća svjetska disco kugla aduti su ovog festivala. Bazen usred šume izgleda odlično, a svi koji toćaju nogice u njemu iznimno su dobrog raspoloženja. Stižem u trenutku dok Geno Cochino svira svoj set. Sjećam ga se s Envision festival aftera u Costa Rici na kojem je, također uz bazen, zabavljao ekipicu. Envision bazen bio je puno manji, a i ljudi na afteru kao da su bili u chill raspoloženju. Na What The Festivalu – situacija je bila kompletno suprotna. Vrckasti, razigrani ljudi u šarenim kostimima, plastične igračke, delfini, lopte i dinosauri vijore se zrakom, sexy djevojke u bikinijima, zelene, plave, ljubičaste, crvene, roze kose posvuda, komični momci u blesavim oblekama, ljudi s ogromnim naočalama i umjetnim repovima… Fotogeničnih momenata bilo je na pretek. Jobot, An- Ten- Nae, Trippy Turtle i Opiuo za bazenski grand finale. Odlična vibra i nasmiješena lica posvuda.

 

10450123_743528932376453_466717510806416010_oPhoto: © Tinka Kalajzic

U Ameriku sam stigla tjedan dana prije festivala iz Meksika, gdje sam, nažalost, pobrala gripu. Budući da švrljanje po festivalu u gripoznoj atmosferi i nije pretjerano zabavan osjećaj, pokušala sam razne varijante antibiotika, vitamina, praškića, voća, čajeva, đumbira, meda, limuna … Uz sve te silne pokušaje, situacija nikako da krene na bolje. Tužno sam analizirala programsku knjižicu petka shvaćajući kako neću moći izbjeći kratki power nap. Propuštanje headlinera; Nightmares on Wax u mojoj glavi nije bila prihvatljiva opcija – pa sam požurila do šatora uhvatiti malo sna prije no što su oni počeli sa svojim performansom. Nažalost, postalo mi je još gore i umjesto uživanja u njihovoj izvedbi, imala sam posla sa svojim ostacima gripoznih noćnih mora u šatoru. Nikad ne podcjenjujte važnost sna i uvijek dopustiti vašem tijelu da se odmori.

Nakon nekog vremena počela sam se osjećati mrvicu bolje, pa sam prikupila malo snage za odlazak na kratku foto misiju. Na glavnom stageu upravo je počinjala sanjiva izvedba Ernesta Greenea, znanog i po umjetničkom imenu «Washed Out». Njegov nastup podsjetio me na zvukove Interpola. WTF Stage izgledao je poprilično impresivno sa svim ludim svjetla i vizualima. Jedna od bitnijih značajki festivala bila je činjenica da su svi stageovi imali Funktion-One sound system koji je garancija iznimne kvalitete zvuka u kojem smo imali priliku uživati tijekom cijelog festivala.

WTF7Photo: © Tinka Kalajzic

Moja gripozna situacija priuštila mi je propuštanje Kaytranade & Cashmere Cata koji su nastupali na Effin’ Stageu. Mnogi su kasnije komentirali kako su upravo ta dva DJa imala najbolje setove tijekom cijelog festivala. No eto, nadam se da ću ih uhvatiti u nekoj drugoj prilici. Nakon ponoći svi su krenuli prema OMG loungeu koji se doimao previše gužvovit za moj ukus. Svejedno sam ga odlučila čekirati. Ulaz nije bio moguć bez predočavanja IDa, čiji je pregled tekao poprilično sporo te se ispred ulaza vrlo brzo stvorio dugačak red. Nakon što sam napokon uspjela ući, shvatila sam kako nemam dovoljno prostora za ples, muzika je preglasna i uz nju ne možeš voditi normalan razgovor, a kako bi naručila bocu vode trebam čekati 20 minuta na šanku. Uz beatove “Stylus Beatsa” polako sam se uputila prema šatoru s namjerom ranog ustajanja i pronalaska kvalitetne dnevne akcije.

Nakon fotkanja Capoeira akrobacija, sudjelovanja u house plesnom classu pod vodstvom talentiranog Williama Jay, istraživanja “Illuminated forest” i prekrasnih art instalacija smještenih diljem smirujuće šume, došlo je vrijeme za ručak pauzu. Dok sam srkala ukusnu Tom Yum kokosovu juhu, upoznala sam Lowella, jednog od White Bird medicinskih volontera. Lowell mi je krenuo prepričavati njegove priče o klincima i njihovim eksperimentiranjima s drogama koja ne završe uvijek pozitivno. “Mi pokušavamo ublažiti negativne situacije i koristimo razne supstance kako bi ih vratili tamo gdje su htjeli stići na prvom mjestu. Kad ih vidim kako odlaze sretni i smireni, znam da sam učinio pravu stvar. Mi ne želimo propovijedati klincima kako se droge ne bi trebale koristiti. Samo želimo da se svi osjećaju sigurno i pozitivno. Na kraju krajeva, svi smo ovdje kako bi se dobro zabavili! Priča je jednostavna: Ako imate potrebu koristiti droge, nemojte ih nabavljati od ljudi koje ne poznajete. Nitko neće biti u mogućnosti da vam pomogne ako dođete u transu i kažete: “Hmmm, paaaa, uzela sam neku plavu pilulicu … Iako nisam baš sigurna što je to točno bilo …”. Nakon Lowellovih iskustva, imala sam priliku razgovarati i s Bree, jednom od dama koja je radila kao zaštitarka. Ona mi je objasnila svoju misiju: “Mi nismo ovdje da zeznemo vaš dobar provod. Mi smo ovdje kako bi osigurali da vaše dobro vrijeme ne zezne vas! “☺ Također je spomenula kako se ponekad na festivalima nađe puno bivših vojnih zaštitara koji nemaju strpljenja s razuzdanim klincima koji ne znaju svoje granice, te se često u takvim situacijama može osjetiti puno napetosti u zraku. Rješavanje problema s riječima je ključno. Definitivno nasilje ne smije biti na prvom mjestu. Ove godine najproblematičnija situacija s kojom se susrela bila je neprimjereno diranje žena na plesnom podiju od strane momka u alkoholiziranom stanju. Također, jednog od zaštitara poprskali su misterioznom tekućinom po očima bez ikakvog razloga. Osim toga, sve je proteklo super glatko.

WTF4

Photo: © Tinka Kalajzic

Jedan od headlinera – Glitch Mob definitivno je vrijedan spomena. Momci su pripremili ludi, energičan, snažan i intenzivan show. Meni osobno taj tip muzike u tom trenutku i nije previše pasao, pogotovo nakon rastapanja prilikom slušanja DJ Otta i njegovog predivnog, duhovnog i hipnotičkog seta. Moj plan bio je pojaviti se, opaliti par fotografija i zbrisati prije no što me to ludilo počne iritirati. Ali iz ne znam kojeg razloga, nisam mogla otići. Nešto me vuklo da ostanem tu do kraja njihovog showa koji je na posljetku ispao jedna od najintenzivnijih plesnih epizoda cijelog vikenda. Njihov vizualni show bio je spektakl sam sebi. A dio koji me se najviše dojmio bio je kada su rekli: “Ostavite svoje Go Proe, kamere i mobitele … I budite ovdje s nama! U ovom trenutku! Pustite sve! Oslobodite se svega što vam više ne treba! “… Slijediš te upute i osjećaš se izvrsno. Sljedeći dan cijelo tijelo boli i imaš upalu mišića koja se definitivno isplati. ☺

WTF5Photo: © Tinka Kalajzic

Andrea Graham aka “The Librarian” također je bila kriva za moju upalu mišića. Na prvi pogled djeluje kao mirna i sramežljiva djevojka, ali kada krene puštat… Pffff … Ludilo! ☺ Odličnost! ☺ Natjerala me na ples iste sekunde, a budući da sam provela godinu dana u Vancouveru, dok je nastupala, uhvatile me neke čudne emocije i počela sam vrištati: “Caaaanada, Caaaanada …” … Iako nisam Kanađanka. Vjerojatno ste čuli za njezin festival Bass Coast (Aug 1-4) koji je definitivno vrijedan čekiranja. Ja ću biti tamo i ove godine, tako da ćete imati priliku čitati o tome, ako iz bilo kojeg razloga ne možete biti tamo.

Kygo, 22 godišnji Norveški DJ, počastio nas je predivnim setom u subotu poslijepodne na Splash Stageu. To je bio jedan od mojih omiljenih pool partya i uspjela sam u potpunosti uroniti u glazbu plešući sa svojom omiljenom i najvjerniji plesnim partnerom – suncem. Ponekad se tijekom plesanja osjećam kao da sam na nekoj vrsti suuuuper droge, i to je jedan od mojih omiljenih festivalskih emocija. Biti high uz pomoć glazbe. Zatvoriti oči i dopustiti sebi da se izgubiš, zaustaviš mozak i prestaneš analizirati i razmišljati… Samo pokrećeš tijelo uz čarobne zvukove beatova. Uđeš u neku vrstu transa i osjećaš kao da si na nekoj vrsti putovanja za koje gotovo da ti treba mrvicu fokusa. Ja često zatvorim oči, jer je veoma teško usredotočiti se dok oko tebe ima toliko stvari koje se dešavaju; polugoli ljudi u potrazi za pažnjom, skoro pa da se seksaju na plesnom podiju pred svima ostalima, paradiraju okolo s “Tight pussy” i “Sex” znakovi, mrdajući njihova gola tijela kako bi zaveli sve što se zavesti može, poziraju ispred kamere ližući sladoled uz pokrete preuzete iz porno videa… Ma daj ajde! Previše ometanja, testosterona i seksualne energije. A ja samo želim plesati sa suncem. ☺ Ponekad imam osjećaj da sam prestroga za festivale. Kao na primjer, kada istog trena odlučim napustiti plesni podij, ako DJ počne puštati neke hip-hop hitove s “Nigga ove – Nigga one” lyricsima… Moj politički korektan radar počinje alarmirati iste sekunde i ne mogu se pretvarati da nisam čula te riječi, ako ih čujem… A one pršte nepoštovanjem drugih. Ja uz te riječi ne želim plesati. Isto se dogodilo kad sam spazila skupinu djevojaka ukrašenih glava domorodačkim indijanskim perjanicama. Taj susret završio je mojim govorom o kulturnom prisvajanju svete tradicije i nepoštivanju objekta koji su sveti i poštivani generacijama. Ne možeš nešto što je nekome sveto staviti u kontekst polugolog pijanstva. Iako… To je festival – ljudi se samo žele zabaviti. Možda sam “političku korektnost” trebala pustiti za neka druga vremena …

WTF2Photo: © Tinka Kalajzic

Glazbeni vrhunac cijelog festivala za mene dogodio se u subotu navečer, dok je Emancipator ansambl dijelio svoju čarobnu glazbu s gomilom hipnotiziranih slušatelja. Glatki sampleovi, eterična svirka, prekrasna live violina rastapa moju i svačiju dušu. Doslovno. Bez pretjerivanja. Magija. Sreća. Zahvalnost. Blagoslov. Wow! Nedavno sam otkrila novi Emancipatoriv album “Dusk to Dawn” koji nije silazio s repeata. Vizuali na festivalu bili su super intenzivni i sve u svemu – priredili su nam jedno posebno i divno glazbeno iskustvo.

Također bih željela spomenuti i neke od Craft Vendor ekipice – osobito “Third Eye Pinecones” štand gdje su svi ljudi koji tamo rade toliko pozitivni i nasmiješeni, da jednostavno želiš biti u njihovoj blizini non-stop. Dobre vibracije, dobra glazba, dobra energija, lijepi ljudi – i prekrasan organski nakit ručno izrađen od češera. Za svaki prodani privjesak, posadi se jedno stablo! Čestitam Carl Weiseth koji je osmislio cijeli taj koncept! Još jedno cool mjesto koje je uveseljavalo dnevnu festivalsku atmosferu zove se Vintage Go Go – rozi školski autobus iz 1979 – u kojem ste mogli kupiti puno retro, šarene i smiješne odjeće i obuće.

What The Festival prigrlio je jednu od glavnih Burning Man ekoloških stavki – “ne ostavljaj trag”. To je svakako potrebno, eco-friendly i nešto čemu bi svi festivali treba težiti. S druge strane, festival će zasigurno ostaviti emocionalnog traga na svakoj osobi koja je imala priliku biti dio ovog prekrasnog glazbenog, artsy, uzbudljivog i zabavnog iskustva. Hvala What The Festival!! Vidimo se sigurno i iduće godine! ☺

Dodatni info i kompletnu galeriju fotografija možete pronaći na blog facebook stranici:
www.facebook.com/kalajzictinka

Tinka Kalajžić

, , , , , ,

popis festivala