Kategorije: AktualnoRecenzije

Energična bomba nostalgičnih rockera

  • Datum objave: 17.11.2014.
  • Autor članka: Maya

Posljednji romantici rock’n’rolla, posljednji Romei jukeboxa, iskreni momci u plavim hlačama i bijelim majicama koji svaku djevojku zovu Maria, a vole samo Virginijino srce, sastav među vjernim fanovima poznat kao “jedini važan bend na svijetu” – The Gaslight Anthem, prošle nedjelje, 9. studenog, je po prvi put stigao u Hrvatsku održati koncert u zagrebačkoj Tvornici Kulture.

Kao predgrupe nastupali su punk-rockeri Bayside iz Queensa te nešto mekši alternativni rockeri Deer Tick iz Rhode Islanda, bendovi koji su tijekom usputnog slušanja na Youtubeu u procesu oduševljenog pripremanja za koncert tjednima prije samog događaja djelovali prilično zanimljivo i vrijedno slušanja. Na kraju pognute glave moram priznati kako sam pogazio obećanje dato samom sebi da ću obavezno svratiti na vrijeme da poslušam te momke koji su imali ulogu zagrijavanja publike prije glavne koncertne atrakcije – pokazalo se kako je dolazak na koncert u 19:30 sati za jednog Splićanina prava nemoguća misija, posebice kad se uzmu u obzir prilično burni prethodni dani provedeni u metropoli zbog kojih je buđenje u vrijeme kad naši djedovi i bake običavaju večerati postalo standard.

Geslajti su stigli na stage s nešto manje od deset minuta zakašnjenja i otvorili nezaboravan spektakl singlom “Stay Vicious” s posljednjeg albuma, tijekom kojeg je u oči odmah upao njihov impresivan light, uz cijenu karte prilično dobar pokazatelj kako su momci doista ušli u onu najvišu ligu te rock igre. Najčešće spominjana zamjerka većine posjetitelja nakon koncerta bila je upućena setlisti, odnosno rasporedu izvedenih pjesama te samom odabiru istih. I sam se slažem kako je “Get Hurt” najslabiji album benda do sada s najmanjim brojem uvjerljivih melodičnih bombi od pjesama za koje su se već etablirali kao pravi majstori tijekom prethodnih godina. Tekstopisac i frontmen Brian Fallon htio je nakon razvoda od supruge dostaviti moćni breakup album nešto tamnijeg tona, no čini se kako prekid duge veze na njega nažalost ipak nije djelovao potentno kao kod niza drugih autora koji su nerijetko vrhunac svog stvaralaštva ostvarili baš uracima stvorenima nakon opakih lomova krhkog organa kojeg nazivamo srcem. Svejedno, smatram kako je pomalo glupo zamjeriti bendu što na turneji namijenjenoj upravo promociji posljednjeg albuma izvodi, iznenađenja li, velik broj pjesama s tog izdanja. S druge strane, dok sam se već pomirio s deprimirajućom činjenicom da moju omiljenu stvar, najdivniju “I coulda been a contender” već godinama odbijaju svirati na koncertima, u repertoaru sam ipak očekivao neke druge drage srceparajuće laganice kao što su recimo: “Mae”, “Here’s looking at you, kid” ili himnu “Blue jeans & white t-shirts”. Nisam bio ni te sreće – no valja priznati kako su u gotovo dva sata energične svirke ipak ispucali niz drugih starijih hitova kojima su barem donekle uspjeli utažiti apetite gladnih fanova.

Zaljubljenici u Gaslighte nestrpljivo se već godinama nadaju nastupu svog omiljenog benda na našim prostorima i dojma sam da je oduševljenje što su napokon tu pred nama u više nego pristojno popunjenoj Tvornici itekako došlo do izražaja. Iz pjesme u pjesmu sve su šake bile u zraku, a zborno su se pjevali ne samo refreni, već svaka riječ apsolutno svake od stvari koje su romantici iz New Jerseya odlučili odsvirati. Stvorio se tako onaj najljepši koncertni osjećaj simbioze između publike i benda kod koje se pozitivna energija izmjenjuje između glavnih aktera i potiče onu drugu stranu da bude još bolja i žešća te beskompromisno ostavi posljednju kap znoja u toj dvorani.

Da ste u nedjelju bili te sreće da vidite gospodina Fallona na pozornici, jako teško biste zaključili da je riječ o čovjeku koji je recentno prošao kroz prilično težak period svog života. Osmijeh se u nijednom trenutku nije skidao s lica vidno raspoloženog pjevača koji je režao u mikrofon, skakao po pozornici i naglas razmišljao zašto, do vraga, bend još nije nastupao u državi gdje je ovako fino dočekan. Nije tu riječ samo o Brianu, svi članovi Gaslighta na bini još uvijek djeluju kao zaigrani dječarci koji su se tek nedavno primili svojih instrumenata, a najveći zamisliv izvor sreće u životu predstavlja im upravo sviranje vlastitih pjesama pred zainteresiranom publikom. Primjetno najviše sreće i razmjenu širokih osmijeha među članovima benda izazvalo je uspješno sviranje novih, na koncertima do sada neisprobanih kombinacija, poput ulaženja u “Biloxi Parish” snippetom iz Black Sabbathovog “War Pigs” ili pak izvođenjem moćne “Great Expectations” u novom, ogoljenom, polu-akustičnom ruhu.

Tehnički segment bio je odrađen doista na impresivnom nivou, redoviti posjetitelji Tvornice komentirali su kako se nadaju ovoj razini zvuka i na ostalim događanjima, a energija između benda i publike bila je toliko očaravajuća da nam je nakon koncerta malo nedostajalo da se uputimo direktno po novu dozu fiksa punk-rock romantizmom u Milano, grad gdje su momci nastupali dan kasnije. “Malo nam je nedostajalo” čitati kao “nedostajala nam je samo koja tisuća kuna za put i smještaj u poznatom gradu mode”.

Vidno ozareni Brian i dečki obećali su nam kako se vidimo opet. Držimo ga za riječ i nadamo se kako će to biti što je moguće prije, a do tada ćemo nastaviti nostalgično sanjati o slušanju radija dok vozimo Cadillace po uspavanim američkim magistralama i pjevati sa svojim herojima u 33 okretaja po minuti.

 

DUJE KOZOMARA

,

popis festivala